Neizbježni zastoji na putu do uspjeha s kojima se svi suočavamo

Postoji sedam neizbježnih zastoja na putu do uspjeha. Jedan korak naprijed, pa unazad dva – ovako bi se, ukratko, mogli opisati trenuci kada se na putu do ostvarenja ambicija suočimo sa (ne)predviđenim usporenjima.

Ukoliko još postoji neko ko stazu ka uspjehu zamišlja kao uspravnu, ravnu crtu, raznorazni spletovi okolnosti vrlo brzo će mu takvu iluziju raspršiti.

Uostalom, i oni koji bilo kakav poslovni poduhvat započnu trezveno pomislivši „ovo će biti čupavo“, vremenom shvate da ih na neke stvari ipak niko unapred ne može pripremiti.

Stoga je i svako putovanje do destinacije zvane „uspeh“ osuđeno da s vremena na vrijeme zaliči na sumanutu vožnju u kojoj se učesnici (s punim pravom) zapitaju hoće li im prevozno sredstvo uopšte ostati čitavo.

Iako svi svoju mapu iscrtavamo u skladu sa sopstvenim zamišljenim težnjama, postoje i neki unaprijed ucrtani „krstići“ na koje ćemo manje-više svi u praksi naletiti.

Iskusićemo patnju

Ponekad bukvalno, ali češće, ipak, figurativno, korak unazad u biznisu uzdrmaće i one sa nezajažljivim optimizmom. Ko god smatra da je put ka uspejhu prevashodno usamljenički poduhvat, samo je djelimično u pravu – brige i neizvjesnost kad-tad će postati vjerni pratioci svakoga ko se na njemu zadesi.

To, ipak, ne znači da čak i ekstremni slučajevi nemaju šansu da dožive sretan kraj. Kako je svaki put ka pravom uspjehu nezamisliv bez izvjesne količine patnje, situacije koje smo skloni da doživimo kao katastrofalne ne događaju se bez razloga.

Bez otežavajućih okolnosti nema ni istinskog napretka, a prihvatanje takvih situacija i prilagođavanje promjenama samo je mnogo bolniji način da pređemo još jedan stepenik više.

(Prerano) Odustajanje će nam djelovati kao najrazumnija opcija

Pogotovo kada se zateknemo sa glavom zaronjenom u šake, pokušavajući da odgonetnemo u šta smo se to upustili. I sve to zbog činjenice da ne postoji način da saznamo u šta se upuštamo sve dok se zaista ne odlučimo na to. U takvim momentima bori se ili bježi reakcija postaje gotovo sasvim izvjesna, s tim da će ono beži ponekad prijetiti da prevagne i odnese pobjedu.

Odgovor na pitanje da li je razumnije poslušati glasić koji uporno šapuće „bježi“ ili ipak vrijedi ići dalje – niko sa sigurnošću ne zna, uključujući i nas same. Ako ništa drugo, teško da postoji bolji način testiranja naše izdržljivosti i želje za istrajavanjem.

Prekidaćemo dugogodišnja prijateljstva

Toliko puta ponovljena fraza kako uspjeh ne ide bez velikih žrtvi, u praksi se neće svidjeti baš svima. Uvijek će oko nas biti onih koji će se osjetiti uskraćenim za naše vrijeme i pažnju. Pošto ne dijele našu viziju o krajnjem cilju kome stremimo, i naša istrajnost će im, uslovno rečeno, biti poprilično neshvatljiva.

Stoga se mnogi nađu i pred nimalo jednostavnom dilemom: vrijedi li uz takve saputnike nastavljati putovanje? Dok stignemo na krajnju destinaciju, shvatamo da je uz nas ostala jedva nekolicina onih koji su sa nama putovanje i započeli – tačnije, oni koji nas svojim sumnjama nikada nisu ni sputavali.

Drugi će nas ponekad obeshrabrivati i (bezrazložno) nam zavidjeti

Odluka da pođemo putem ostvarivanja svojih ambicija u pravom smislu će nam otvoriti vrata još jednoj spoznaji. Mnogi neće shvatiti našu potrebu da iskoračimo iz uspavane gomile i pokušamo da otkrijemo i ispunimo svoje potencijale.

Neki od njih će biti vrlo direktni u nastojanju da nas obeshrabre i usade nam sumnju, ne ostavljajući nam mnogo izbora sem da se u tišini posvetimo svojoj misiji i pustimo da rezultati govore za nas.

I koliko god zvučalo kao kliše, ima i onih koji ne praštaju tuđ uspjeh. Čak i ukoliko su i sami na sličnom putu, ponekad ćemo se umjesto podrške susresti sa njihovom sujetom i zavišću; a koliko će nam ona teško pasti zavisi od toga da li, i u kojoj mjeri, su nam ti ljudi bliski. U svakom slučaju, povremeni susreti takve vrste očvrsnuće našu otpornost na tuđe pakosti, te nas naučiti preko potrebnoj fleksibilnosti u odnosima sa drugima.

Suočićemo se sa konstantnim preispitivanjem

Sitne ili krupne odluke od kojih zavisi naš sljedeći pomak naprijed, sasvim izvjesno će pratiti makar minimalna količina sumnje. Posumnjaćemo u kvalitet ili količinu svog znanja, vagaćemo instinkte i šesta čula koja poručuju „uradi ovako ili onako“, ili ćemo iznova preispitivati već donešene odluke.

Koliko god njihova svrha bila da nas sačuva pogrešnih izbora i nepopravljivih grešaka, izvjesno je i da će nas unutarnji konflikti usporiti u nastojanjima da prelomimo i donesemo važnu odluku.

Svakako, određeni stepen sumnje pratiće nas kad god se suočimo sa izborima vezanim za bilo kakve suštinski važne promjene. S druge strane, i to je sasvim u redu sve dok znamo da je jedini pogrešan izbor onaj koji nikada ne načinimo.

Rizici se ponekad neće isplatiti.

U situaciji kada nam neizvjesnost postane jedina sigurna konstanta, rizik koji je prati nameće se kao potpuno izvjesna opcija. I ne samo rizik kao takav, već i saznanje da će naš hrabar i odvažan iskorak u neizvjesnost s vremena na vrijeme rezultirati razočaranjima, promašajima i gubicima.

U suštini, svakim, pa i najmanjim rizikom, dijelom se „odričemo“ onoga što nam je poznato zarad nečega što može – a i ne mora – biti. Za nagrade ćemo ponekad platiti visoku cijenu, bilo da je ona materijalna, ili uzima oblik kritike i neodobravanja od strane drugih.

U svemu tome, ostaje nam da dobro procijenimo koliko smo energije i resursa u taj rizik spremni da uložimo, a faktore na koje možemo da utičemo pokušamo da preokrenemo u sopstvenu korist.

Na kraju, sve će biti vrijedno truda

Paradoksalno, mnogo ljudi će na kraju ovog nesvakidašnjeg putovanja shvatiti da njihovo finalno odredište nimalo ne nalikuje onome što su na samom početku zamišljali – možda baš zato što ih je krivudava linija odvela u nekom potpuno drugačijem smjeru. Uprkos tome, saznanje da su do njega ipak stigli, daje im potvrdu i da su svi napori bili vrijedni truda.

Sve dok znamo da su naši planovi i postupci ispravni, te da svojim primjerom možemo pozitivno uticati na svoje okruženje, krivudava linija uspjeha nameće se kao (još jedna) njegova nužna komponenta.

A kada uvidimo da krajnja destinacija – nasuprot nekog zamišljenog mjesta na koje treba da stignemo – više nalikuje unutrašnjem osjećaju koji težimo da pratimo, i naše putovanje počinje da dobija potpuno drugačiji smisao.