Da li je moguće poboljšati pamćenje i na koji način
Da l’ sam došla il’ sam pošla? Ko će ga znati. To i nije tako strašno, budući da se mnogi ljudi ne sjećaju svog života prije prvog razreda osnovne škole. Imam jednu drugaricu koja maltene ne može da prizove sjećanje u kome je mlađa od deset-jedanaest godina. Ista ta drugarica je završila pravni fakultet u roku, bez ijedne ocijene manje od devetke. Poslije je postala i mama, a u međuvremenu završila i master i počela da sprema pravosudni ispit. Ona isto tako nije sigurna kako joj se zvao prvi dečko ni gde je prošle godine bila na moru.
Ja se sjećam trenutka kada sam je prvi put ugledala – stajala je u hodniku vrtića, imala karirane patofne, broš u obliku slona i mirisala je na prženu papriku. To se desilo kada smo obje imale četiri godine.
Pamćenje kao stripovi
Kako je moj život učenika trpio zbog ovakve jadne memorije, mama je pokušala da mi se nađe i nabavila mi jedan priručnik sa vježbama za bolje pamćenje. Pričala mi je i da su u njeno vrijeme studenti učili napamet telefonski imenik kako bi vježbali pamćenje pred strašni junski rok. Poslije sam shvatila da je to vjerovatno laž („dživdžan zbori“, ako mogu tako da objasnim).
Sve te vježbe, međutim, nisu upalile, ali sam uspjela da ostanem „odlična sa svim“ tako što sam podatke koji su za mene bili besmisleni pretvarala u crteže ili čitave stripove. I dan danas znam da objasnim hemijske procese u nastajanju sapuna (a nije da me je pretjerano zanimalo).
Kako to?
Psiholozi su razdijelili pamćenje na nekoliko vrsta. Različiti izvori daju različite informacije, ali u odnosu na vrstu sećanja podjela pamćenja može da izgleda ovako:
- Deklarativno – činjenice koje smo odlučili da zapamtimo – „Pariz je glavni grad Francuske.“ Ili nismo – glupa reklama sa radija koju znamo napamet
- Epizodično ili autobiografsko – sjećanje na događaje iz sopstvenog života
- Semantičko – koncepti i principi, značenja koja pridajemo pojavama i ponašanjima
- Proceduralno – kako se nešto radi – vožnja bicikla, spremanje ručka
- Prostorno – mogućnost orijentacije u prostoru
Kada ovako to postavimo, svako će se negdje prepoznati. Treba naglasiti da je ovo samo jedna od podjela i da mnogi ovih pet vrsta memorije raspoređuju u svega dvije, ali poenta je ista. Jer sa druge strane imamo radnu memoriju.
Nju možemo da zamislimo kao radni sto i mnoštvo papira na njemu. Dok radimo bilo šta, zapisujemo uputstva i činjenice na njima. Kada je proces gotov, neke papire ćemo zadržati, odnosno skladištiti kao dugotrajnu memoriju, a većinu ćemo baciti u kantu za smeće – jer to su skice i žvrljotine koje gube značaj jednom kada je proces gotov.
Postoji više teorija i modela koji objašnjavaju kako radna memorija funkcioniše, a model koji se meni dopao je razlaže na tri cjeline:
- kontrolni centar
- fonološka petlja
- vizuelno-prostorna tabla.
Kontrolni centar, dakle, radi kao supervizor i koordiniše ono što vidimo (ili vizualizujemo) i ono što čujemo ili izgovaramo. Lijepa stvar kod radne memorije je, dakle, što za nju ima nade! Ako izučimo način na koji obrađujemo informacije dok radimo, možemo da doprinesemo senzacijama na koje se oslanjamo i koje nas podstiču.
A sada ide najbolji dio: prije petnaestak godina, psiholog Alan Bedlej je primjetio još nešto, čemu je dao ime „epizodički amortizer“. On povezuje fonološku petlju i vizuelno-prostornu tablu sa dugoročnom memorijom. Da to jednostavno objasnimo, on radni proces pretvara u sjećanje iz života. I to je mjesto za sve nas sa „slabom koncentracijom“. Iako je radna memorija u neku ruku upravo to – koncentracija, za pretvaranje iste u sjećanje potrebno je nešto treće. Zanimanje, intriga, radoznalost, konvertovanje suvih redova u emocije.
Dovoljno sna i kretanja
Dalje možemo razlagati načine sjećanja u nedogled. Ali bilo bi lijepo da ovaj tekst neko ipak pročita. A biću posebno ponosna ako među njima bude i vas kojima „kontrolni centar“ zabušava. Šta sada možemo da učinimo da ga usavršimo? Skoro ništa.
Možemo svom mozgu omogućiti dovoljno sna i kiseonika, poštujući sve opšte regulative zdravog života: pravilnu ishranu, dovoljno kretanja i dovoljno spavanja. Još jedna usluga koju mu možemo učiniti jeste bježanje od suvišnih informacija koje nas zamaraju i guše, bilo da dolaze sa TV-a, novina ili iz nečijih usta.
Ako se ipak nagomilaju, nađite način da ih utišate: meditacijom, trčanjem, zalivanjem cvijeća – bilo čime što vaša „tabla“ vidi kao ličnu metlu za misli.