Šta uraditi onda kada ste došli do samoga vrha?!
Ah, taj uspjeh! Svi ga žele, svi mu streme. Različito ga definišemo, ali gotovo da nećete naći nijednu osobu koja nema neki cilj, čije ispunjavanje automatski znači i – uspjeh.
Tako je i u poslu, bez obzira kakve imali planove i ciljeve. Realistične, nerealistične, male ili velike. Ispunjavanje svakog od njih znači da ste – uspjeli!
I tako danas možemo naći mnoštvo savjeta o tome kako biti uspješan, ma šta to značilo. Mi smo se bavili i temom neuspeha i njegove važnosti u iskustvu svakog preduzetnika, ali evo jedne teme o kojoj se ni izbliza ne piše kao o koracima dolaska do uspejha, a to je – šta poslije?
Mnogi ljudi uopšte se ne bave pitanjem „Šta će biti kada postignem ovo što namjeravam?”. Razlozi tome mogu biti razni – od nemogućnosti mentalnog „dobacivanja” do tog dalekog i neizvjesnog trenutka u budućnosti, preko nemanja vremena ili energije da se bave i time, pa sve do „ma snaći ću se, to je bar lako”.
Da, vjerovatno je da se hoćete sasvim lijepo snaći, ali postoji tu nekoliko začkoljica o kojima je dobro misliti ranije, prije nego što se protrči kroz cilj.
Jedna od ironičnih stvari u vezi sa uspjehom je ta što kad ga dostignemo, sav trud koji je iza nas težimo da vidimo kao manji nego što je realno bio. Tada, na lovorikama tog uspjeha, nemamo realnu procjenu količine krvi, suza i znoja koje smo prolili da bismo tu stigli.
Druga, takođe ironična stvar, jeste ta što obično više ne budemo spremni da činimo iste one rizike koji su nas doveli do tog uspjeha. I tako najčešće završimo sa težnjom i nastojanjem da zadržimo taj uspjeh, odnosno stanje koje procjenjujemo kao uspješno.
Kada su u pitanju ciljevi, generalno pravilo glasi – kad ostvariš jedan cilj, pronaći ćeš drugi, veći i možda važniji. Energija uložena u ispunjavanje prvog cilja negdje mora biti investirana, pošto ona ne nestaje sama po sebi. Dakle, pronađi drugi cilj.
Taj savjet i nije baš najbolji. To je zato što nas bezglavo jurenje za većim, jačim, boljim ciljevima i uspjesima ne razlikuje mnogo od hrčka koji po čitav dan vrti svoj točak. Vrti ga i ne preispituje smislenost tog procesa.
Slično je i sa čovjekom koji ne umije da zastane, promisli i shvati šta je ono što on u stvari radi da dođe do uspjeha.
Šta je alternativa? Na prvom mjestu, uspjeh čine trenuci. Kao, uostalom, i sreću. Kada nešto postignemo, bivamo euforični. Ali, ta euforija ima svoje trajanje. Nećemo biti ludački sretni zbog uspjeha narednih mjesec dana.
Možda ćemo na neki drugi način ubirati plodove tog svog uspjeha, ali nećemo svakog dana proslavljati njegovo postizanje.
Da li to onda znači da ne treba imati ciljeve nakon što je taj inicijalni uspjeh postignut? Ni slučajno. Možemo imati koliko god želimo ciljeva, ali je jako velika razlika u tome da li živimo samo za trenutak njihovog postizanja, ili živimo i tokom procesa njegovog dostizanja.
Tu je stvar slična sa trčanjem. Ako ste nekada trčali u prirodi, znaćete tačno o čemu se radi. Jedan tip trkača trči da istrči. Svoju kilometražu, da odradi svoj trening, da unaprijedi svoj pace. I to je u redu.
Oni će otići na maraton, tamo će postići neki rezultat kom teže i biće zadovoljni. Sve do pripreme za sljedeću trku. I u tome nema ničeg lošeg.
Međutim, ako se, kao trkač, osvrnete oko sebe tokom samo jednog običnog treninga, shvatićete šta se dešava oko vas. Nebo je vedro? Pjevaju ptice? Dan je predivan i sunčan? Obožavate osećaj sunca na svojoj koži? Uživate u svakom dodiru tla? Osećate da sa svakim pređenim kilometrom vaše tijelo postaje jače, snažnije?
I ovaj drugi trkač može da „juri” distancu, intervale ili pace. To što usput uživa u prizoru oko sebe ne znači da ne može da bude brz i fokusiran. Naprotiv!
Oni mogu, na papiru, postizati iste rezultate. Ali, njihova iskustva su potpuno drugačija. I jedan i drugi suštinski rade istu stvar, samo što je ovaj drugi prisutan u ovdje i sada.
Što uživa u trenutku, svjestan njegove lepote. Bez obzira da li je dan sunčan ili oblačan, da li ga sunce miluje ili ga kiša nervira, on je taj koji se osvrće na put koji prelazi.
Njemu nije samo cilj pred očima, već celo iskustvo dolaska do cilja. On ne živi u prošlosti (putu koji je iza njega), niti u budućnosti (usmjeren na cilj, koji je, samim tim što je u budućnosti, hipotetičke prirode). On je prisutan u sadašnjosti. On živi sadašnji trenutak.
Upravo o tome se radi. Ako je cilj nešto što traži da žrtvujemo dobar dio svog života u potpunosti, a onda kad ga postignemo osjećamo da smo prevareni, jer ipak ne dođe do kompenzacije između uloženog i vraćenog, onda je sva prilika da pogrešno pristupamo ciljevima.
Ako, s druge strane, znamo svoj cilj, ali smo spremni i da dopustimo sebi da uživamo u procesu dolaska do njega – pri čemu to ni na koji način ne umanjuje taj uspjeh, već baš suprotno! – onda je cilj važan, ali nije od presudne važnosti. On je privlačan, ali nije nešto oko čega nam se vrti cijeli život.
Jer, ciljevi mogu da se mijenjaju, prioriteti da se permutuju, sutra možemo željeti nešto sasvim drugo u odnosu na juče. A život koji imamo je jedan. Sa vrlo ograničenim brojem minuta, sati, dana i godina.
Ne dajmo ciljevima – koje možda hoćemo, a možda i nećemo ispuniti – da nas zavaraju da su oni sve što je važno. Zato što nisu; važan je i put. A u prelasku tog puta može nam proći čitav život. Ako ga propuštamo jer smo zaslijepljeni ciljem, onda nijedan trofej, nagrada ili lovorika koji dođu sa ispunjavanjem cilja neće nadoknaditi propušteno. I onda će biti potpuno svejedno šta radite nakon što ste uspjeli.
